Sunday, October 30, 2011

Abu Dhabi-Saadiyat Guggenheim Stalls

(Photo via L.A Times)
(Photo via L.A Times)

The Abu Dhabi company building a branch of the Guggenheim museum in the Emirati capital said Sunday it has temporarily dropped plans to award a major construction contract, raising questions about the future of the high profile project.

TDIC (The state-run Tourism Development and Investment Co.) is one of several companies set up by Abu Dhabi to diversify the economy and drive development in the emirate, which borders Dubai to the south. 
The money-losing company relies heavily on direct cash infusions from the oil-rich Abu Dhabi government, but it also has turned to banks to fund some of its operations.
TDIC executives traveled to Europe and Asia over the summer to meet with potential investors about the possibility of issuing new bonds, but then put off those fundraising plans.
The Guggenheim project has been a flashpoint for controversy.
In March, more than 130 international artists and writers promised to boycott the museum unless authorities do more to protect workers' rights at the site. That followed an earlier report by Human Rights Watch that outlined alleged abuses against migrant workers on the project.














“Approaching the design of the museum for Abu Dhabi made it possible to consider options for design of a building that would not be possible in the United State or in Europe. It was clear from the beginning that this had to be a new invention. The landscape, the opportunity, the requirement, to build something that people all over the world would come to and the possible resource to accomplish it opened tracks that were not likely to be considered anywhere else. The site itself, virtually on the water or close to the water on all sides, in a desert landscape with the beautiful sea and the light quality of the place suggested some of the direction.”
—Frank Gehry
Currently under development, the new 450,000-square-foot museum is situated on a peninsula at the northwestern tip of Saadiyat Island adjacent to Abu Dhabi in the United Arab Emirates.  

The Gehry concept for the Guggenheim Abu Dhabi features permanent-collection and special-exhibitions galleries; a center for art and technology; a center for contemporary Arab, Islamic, and Middle Eastern culture; an education facility; a research center; and a state-of-the-art conservation laboratory. This museum will be the Guggenheim Foundation’s largest facility.

Inspired by expansive industrial studio spaces, the museum design reflects the large scale at which many contemporary artists work, and presents new gallery layouts unlike conventional museum spaces. Clusters of galleries in varying heights, shapes, and character, allow for curatorial flexibility in organizing exhibitions at dimensions that have not previously existed. Evolving from several main cues, clusters of galleries connected by catwalks center around a covered courtyard. Additional vertical clusters of galleries pile on top of the central circulation creating a combination of vertical and horizontal spaces for exhibition organization. The design also incorporates sustainable elements appropriate for the region including natural cooling and ventilation of covered courtyards derived from the concept of traditional wind towers found throughout the Middle East.

The Guggenheim Abu Dhabi is the largest museum in a series of cultural institutions planned as part of the Saadiyat Island Cultural District, which will serve the world as a destination for the advancement of knowledge and the understanding of culture through the arts.

2012 London Summer Olympic Games

http://buildipedia.com/media/k2/items/cache/ab90817470153a5e2d359e6dfb8f36a0_XL.jpg

Next year London, England, will host the Summer Olympic Games for the third time, and constructing the buildings and infrastructure required to support the  Olympic Games is on a par with constructing an entire new city. Although some events can be accommodated within existing buildings in the city and elsewhere in the United Kingdom, London’s new Olympic Park, located near Stratford City in East London on the site of a former industrial park, will comprise several significant structures by notable architects.
The design team behind the masterplan consists of the EDAW consortium, with members of Buro Happold, Foreign Office Architects, Populous, and Allies and Morrison, along with Arup and Atkins. They created a setting for the structures that is both green – featuring lush gardens and wildlife habit – and lively, offering markets, cafes, and bars to keep visitors entertained between events. Following the games, several of the Olympic structures will continue to host sporting events, while others will be disassembled and relocated for reuse.

Olympic Stadium | Populous

The centerpiece of the 2012 Games is the Olympic Stadium, designed by Populous. The 80,000-seat stadium will host athletic and paralympic athletic events, as well as serving as the backdrop for both the Opening and Closing Ceremonies. It is positioned on an island created by the convergence of several rivers; five footbridges lead spectators into the structure. With sustainability in mind, the designers created a steel structure that is 75% lighter than most stadiums. They reduced the need for fireproofing by locating service areas, such as refreshment stands with kitchens, in a podium outside the stadium. Other sustainable materials used are low-carbon concrete and surplus gas pipes.


The Dow Chemical Company is funding an exterior wrap for the structure that is made of polyester and polyethylene. The roof structure is supported by cables and covered with a lightweight polymer-based membrane. Inside the stadium, colored glass balustrades enliven the space. Following the Olympic Games, the stadium will serve as a permanent structure used for community events.

Olympic Aquatics Centre | Zaha Hadid Architects

The "gateway" to the Olympic Park is the Aquatics Centre, which was designed by Zaha Hadid, will serve as the venue for swimming, paralympic swimming, diving, synchronized swimming, and the aquatic discipline of the modern pentathlon. Similar to the Olympic Stadium design, a bridge carries spectators into the structure, which is capped by an undulating roof inspired by the motion of waves.












The Aquatics Centre contains three pools: one for training, another for diving, and a main competition pool. The pools are situated on axis with the Stratford City Bridge. The structure accommodates 17,500 spectators beneath its parabolic roof, and its sculptural walls are formed from cast concrete, including the elegant diving platforms.

Olympic Velodrome | Hopkins Architects

The Velodrome is an indoor track cycling venue that contains 6,000 seats. The lower tier is formed of concrete, providing 3,500 seats around the track. The remainder of the seats are suspended in tiers beneath the curving form of the venue’s roof, which is supported by a low cable net system. A glass wall between tiers provides a 360-degree view of the Olympic Park, as well as a glimpse of the cyclists in motion for spectators outside. The structure was very sustainably built, incorporating Forest Stewardship Council certified wood for cladding, and it is completely naturally ventilated.

Olympic Basketball Arena | SKM/Wilkinson Eyre/KSS Design Group

One of the largest temporary venues ever built for the Olympic Games, the Basketball Arena will seat 12,000 under a steel frame wrapped in 20,000 m2 of white recyclable PVC membrane. During the events, lighting will animate this surface. Following the Olympic Games, the structure can be disassembled and elements can be reused elsewhere for other events.


Olympic Handball Arena | Make Architects with PTW and Ove Arup and Partner

Clad in recycled copper, the look of the Handball Arena will evolve as the surface becomes patinated. The interior features flexible, retractable seating that can accommodate a wide variety of events besides handball: basketball, badminton, boxing, martial arts, netball, table tennis, wheelchair rugby, and volleyball. Sustainable features include "light pipes" installed in the ceiling that mimic natural light and a rainwater harvesting system.


Athletes’ Village | Various Architects

The Athletes' Village will house over 17,000 athletes and incorporate dining and shopping and the communal spaces and courtyards reflective of London’s housing traditions. When the Olympics are over, the complex will provide affordable housing for East London residents.

Wednesday, October 26, 2011

Deyan Sudjic - Dizajn gradova


Image of Deyan Sudjic
Deyan Sudjic is director of the Design Museum, London.
He is the author of The Language of Things," "100-Mile City," and "The Edifice Complex." and the co-author of "The Architecture Pack." 

Norman Foster: A Life in ArchitectureThe Edifice Complex: How the Rich and Powerful--and Their Architects--Shape the World " Life in Architecture"                                     
 RAZGOVOR SA IZLOŽBE
Izložba koju potpisuje direktor Muzeja dizajna u Londonu postavlja tezu kako je jedan od plodonosnijih načina razumijevanja dizajna promatranje kako su gradovi u određenim trenucima povijesti pokrenuli svoj daljnji razvoj.
Deyan Sudjic direktor je Muzeja dizajna u Londonu, jednog od najutjecajnijih muzeja dizajna na svijetu i autor upravo otvorene izložbe “Dizajn gradova – osam trenutaka koji su promijenili svijet”. Iza Sudjica je impresivna biografija – osnivač je kultnog magazina Blueprint, bio je na čelu jednog od najuspješniijih venecijanskih bijenala arhitekture pod nazivom Next, a četiri je godine bio i urednik Domusa. Radio je kao višegodišnji arhitektonski kritičar The Observera, izuzetno oštra pera, koji nije štedio nikoga, najmanje arhitektonske zvijezde. Zbog Muzeja dizajna odbio je i njujoršku MoMA-u.
Dizajn gradova” priča je o suvremenom dizajnu kroz sedam gradova u njihovim najkreativnijim trenucima: počevši s Londonom kao industrijskim centrom 1851., preko Beča 1908., Dessaua i Bauhausa 1928. do ispolitiziranog Pariza u doba Picassa i Le Corbusiera 1936. Poslijeratna se priča nastavlja s Los Angelesom 1949. i namještajem bračnog para Eames, “koji je pomogao u definiciji američkog sna”, Milanom 1957. i Tokijom iz 1987. “koji ide stepenicu dalje iza moralnih vrijednosti europskog dizajna”, a onda se ponovno vraća na London 2008. koji tako Sudjic proglašava centrom svijeta u pitanju dizajna danas. “Jedan od plodonosnijih načina razumijevanja dizajna je promatranje kako su određeni gradovi u specifičnim trenucima povijesti pokrenuli njegov daljni razvoj”, teza je izložbe.
London je grad u kojemu je Sudjic rođen i koji mu je pomogao u oblikovanju “mentalne mape za sve ostale gradove”. Upravo su gradovi u fokusu pažnje ovog teoretičara, među čijim su citiranijim knjigama “Arhitektura i demokracija”, “Kako bogati i moćni oblikuju svijet”, “100 tisuća gradova”… Među posljednjima je knjiga “Beskrajan grad”, koju potpisuje s Richardom Brudettom. Riječ je o studiji šest rastućih gradova: New Yorka, Šangaja, Londona, Mexica, Johannesburga i Berlina kroz čije istraživanje traži obrasce za stvaranje osnova za bolji socijalni i ekonomski život u gradu.
Uspješan grad nije samo onaj koji će napraviti veliki muzej, nego ga i ispuniti nekim značenjem. Nije dovoljna arhitektura, gradu treba i nadogradnja
Naime, početkom 20. stoljeća u gradovima je živjelo deset posto stanovnika na svijetu, dok danas prvi put u povijesti u gradovima živi više od polovice, a sve su prilike da će taj broj samo rasti. U Lagos, u Nigeriji, koji je najbrže rastući grad na svijetu, doseljava se 58 ljudi svakih sat vremena, a u Mumbai u Indiji njih 42. U Šangaju je 1980. bila 121 građevina viša od osam katova, a danas ih ima 3500, i upravo je prošlog tjedna tamo otvoren najviši neboder na svijetu.
“Uspješni su gradovi oni koji dopuštaju ljudima da budu što žele”, smatra Sudjic. On je odmjeren sugovornik, čiji odgovor proizvodi još niz novih potpitanja. Nisam mu postavila gotovo nijedno pitanje koje sam imala unaprijed pripremljeno.
• Možete li pojasniti tezu o Londonu kao o svjetskom centru dizajna danas?
- Izložba promatra gradove u različito vrijeme. Nije kontroverzno reći da je 1851. London bio centar. S dva milijuna stanovnika bio je najveći grad na svijetu, dva puta veći od Pariza, koji je bio prvi do njega. London je proizveo prvu industrijsku ekonomiju, i prve odgovore protiv industrijalizacije. Pokušavali smo uhvatiti taj trenutak kad je slavni William Morris došao do Kristalne palače Josepha Paxtona, ali nije želio ući unutra. I to je bio njegov odgovor na industrijalizaciju, smatrao je da je sve iznutra što je napravljeno mašinom – smeće.
• Drugi je bilo prigrliti industrijalizaciju, što je učinio Joseph Paxton koji je radio najmodernije zgrade na svijetu. Izložba pokušava pokazati ova dva paralelna svijeta koja su se odvijala u isto vrijeme. U to vrijeme London je bio industrijska supersila, i kao danas u Kini, masovna se produkcija odavde širila svijetom. Razlika je: nisu imali što kopirati, morali su proizvoditi novo. Dizajn je tada trebao objasniti i kako koristiti određeni predmet onima koji ga upotrebljavaju.
Za London danas mislim da je ludo mjesto na više različitih načina. London nije više najveći grad na svijetu, no postao je mjesto gdje dizajneri i arhitekti ne moraju, ali žele biti. Tu su dobri studiji, ima mnogo razmjena ideja i stvara se krug koji čini atmosferu Londona: što je
O dizajnu i arhitekturi treba govoriti jezikom koji razumije šira publika. Nema ništa loše u tome da, kad pišete o nečemu, budete zanimljivi više ljudi ovdje, više ih dolazi. Ne postoji samo jedan London i to je grad u kojemu možete raditi što želite. Imate sasvim različite dizajnere i arhitekte i svi su u redu. London je upravo zbog tih različitosti kreativni centar, mjesto u koje ljudi gledaju i gdje žele biti. Možda će kasnije to biti neki drugi grad, ali danas ljudi žele biti u Londonu.
• London je tada imao 2 milijuna stanovnika. Danas ih ima službeno 8, a neslužbeno 18 milijuna. No, na izložbi je kronološki nakon Londona pokazan dizajn iz njemačkoga gradića Dessaua, centra Bauhausa. Je li danas moguće da tako mali grad bude centar svijeta u dizajnu?
- To mi je bilo zanimljivo pitanje. Bilo je 70.000 ljudi i oni su proizveli umjetničku školu koja je promijenila svijet. Je li to moguće danas? Vjerojatno ne. No, to je važno i moćno pitanje. U svijetu ima gradova koji imaju više od 18 milijuna stanovnika, dakle, veći su od država – Austrije, Švicarske, kamoli Hrvatske ili Slovenije. Vrlo je teško pitanje kako zadržati mjesto različite kulture u mjestima koja nisu veliki centri. U globalizaciji, to je mnogo teže.
• Slavna arhitektica Zaha Hadid, iako živi u Londonu, do sada ovdje nije napravila nijedan rad. No, upravo ste vi bili u žiriju koji joj je dodijelio prvu nagradu za Centar Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine iako njezin rad jedni kuju u zvijezde, drugi je ne vole i smatraju je proizvodom globalizacije.
- Da, ovo će biti njezin prvi rad u Londonu. Mislim da je Zaha Hadid zanimljiva arhitektica i da je njezin rad na natječaju bio najbolji.
• Negdje sam pročitala da ne može zamisliti živjeti drugdje nego u Londonu.
Nagakin toranj-kapsula u Tokiju, djelo Kisha Kurokawe, služi kao hotel sićušnih soba
- Fascinacija dolazi upravo od odrastanja u Londonu i stalne šetnje po njemu. Zadivljen sam kako raste. Fascinira me i činjenica da London u povijesti postoji dulje nego Engleska. Ovdje je bila rimska vojska, a danas je to ulica u koju moja kćerka ide u školu.
• Biste li mogli živjeti na selu?
- Moja obitelj je došla iz malog sela Petrovac na Moru, iz Crne Gore. Uvijek sam želio živjeti tamo. Mislim da svi imamo fantazije da je selo sjajno. No, nikad nije sve tako crno-bijelo. Grad je neshvaćen još od 19. stoljeća. Mislilo se da proizvodi živčane slomove, da je ružan, da vodi katastrofi. Stvorila se ideja da trebamo stvoriti gradove s vrtovima, da trebamo sunca da budemo sretni. No, mnogo se više toga događa u pozadini od ove pojednostavljene ideje.
• U istraživanjima pokazujete kako pola od 12 milijuna ljudi u Mumbaiju živi u ilegalnim skloništima, 200 tisuća u podrumima bez prozora, svaki dan dvoje ljudi pogine dok odlaze na posao u prenapučenim podzemnim željeznicama, u Meksiku manje od 4 na 10 radnika ima legalni posao, javni transport kontrolira mafija…
- Nije sve sjajno, ali život nije sjajan.
• Zašto vas je zasmetao prijedlog berlinskog gradonačelnika da slogan za taj grad bude “siromašan, ali seksi”, u smislu da je lako kupiti izvrsnu nekretninu, ali teže pronaći posao?
- Berlin nema dovoljno boemskog štiha za takav slogan. Osim toga, ne možete svi biti siromašni i seksi. Njemačka nije siromašna zemlja i Berlin koji se financira iz nekoliko izvora zasigurno je bogatiji od, primjerice, Zagreba, da ne nabrajam sve druge moguće primjere.
• Izvukla sam citat iz jednog vašeg teksta koji govori o tome da se ponekad čini da u svijetu ima 30-ak arhitekata i svi se nadaju da će galerijom koja nalikuje letećem tanjuru ili hotelu u obliku meteorita nadmašiti Guggenheim, Bilbao. Oni imaju dozvolu za ekscentričnost – angažirajte jednog od njih i neće vam se smijati, nešto kao kupnja odijela s “pravom” etiketom. Je li pojam arhitektonskih superzvijezda kovanica našeg doba?
Inovativni koncept vitrine kultnog studija Eames
- Ne mislim da je to u potpunosti kovanica našeg doba. U povijesti su Michelangelo i Bernini bili velike zvijezde svojeg doba i njihova je slava bila refleksija važnosti koja se davala arhitekturi ili umjetnosti. Riječ je o jednostavnoj ideji koja varira kroz povijest, ovisno o važnosti ovih disciplina u pojedinom društvu.
• Nakon što je jedna zgrada možda promijenila tužni postindustrijski grad Bilbao u sretno mjesto, svi žude za ovim efektom. Može li jedna zgrada promijeniti cijeli grad?
- Zanimljivo je da u malim zemljama arhitektura postaje veoma važna za pokazivanje identiteta i javljaju se neka vrlo zanimljiva autorska imena. No, uspješan grad nije samo onaj koji će napraviti neki veliki muzej, već ga i ispuniti nečim značajnim. Nije dovoljno imati zanimljivu arhitekturu, treba i nadogradnja.
• Što će biti s velikim građevinama koje su nastale u Pekingu, poslije Olimpijskih igara?
- U arhitektonskom pogledu ima zanimljivih projekata, a meni je najzanimljivije da je nedemokratsko društvo stvorilo demokratske zgrade. No, ono što sam u ljudskom pogledu vidio dok sam bio u Pekingu, veoma me potreslo. Vidio sam uništene kuće na mjestu gdje se grade nove zgrade, ljude koji u autima s ostacima spašene imovine odlaze u nepoznato. Dok sam bio na mjestu konstrukcije Ptičjeg gnijezda, sjedio sam i satima promatrao radnike koji su radili teško i mnogo. 35 tisuća ljudi je živjelo na samom mjestu konstrukcije, i radili su u tri smjene, u smjeru kazaljke na satu. Nisu nosili nikakvu zaštitnu opremu, što je bilo opasno po njihove živote.
• Poznati ste po oštrom peru u kolumnama u The Observeru. Primjerice, za Santiaga Calatravu napisali ste da je postao žrtvom svoje popularnosti. Kako se ljudi odnose prema vama, je li teško biti kritičan?
- Važno je ne imati prijatelje (smijeh). Kad pišete za novine, vi ste izvođač. Pisanje za novine je igra u kojoj pokušavate zabaviti ljude. Smatram da je bitno govoriti o arhitekturi i dizajnu jezikom koji razumije šira publika.
• Dio akademske zajednice u Hrvatskoj često smatra da nešto, ako je razumljivo svima, nije dovoljno kvalitetno.
- Da, događa se i ovdje. Skrivaju se iza slabog, siromašnog jezika jer ne mogu bolje. Nema ničeg lošeg u tome da ste zanimljivi. I Adolf Loos je bio briljantan pisac. Zanimljiv, duhovit i jako oštar.
• Koja je najlošija zgrada koju ste ikad vidjeli?
- Mnoge su zgrade banalne i nisu zanimljive. Kad radite ovaj posao, vidite zgrade koje nitko ne vidi i vidite ih na različit način. Nitko osim vas ne ide u Berlinu vidjeti nizozemsku ambasadu ni u Seattleu vidjeti knjižnicu, u Tokiju Pradin dućan… Šokatno je da cijelu zgradu možete vidjeti u 15 minuta, dovoljno da stvorite dojam i napišete tekst, za razliku od kazališta ili koncerta. No, i jako loše zgrade mogu biti zanimljive. Svaki grad na svijetu ima loše, dosadne zgrade koje nisu dovoljno loše da budu jako, jako loše. No, primjerice, Santiago Calatrava je u Valenciji napravio doista lošu zgradu, koja nije zanimljiva.
• Počinje Bijenale arhitekture u Veneciji s podnaslovom “Arhitektura iznad građevina”, a na čelu je Aaron Betsky. Kao jedan od dosadašnjih ravnatelja, što mislite o ovom bijenalu?
- Idem u Veneciju i veselim se pogledati Bijenale. No, ovaj bijenale ide iznad građevina, a onaj Massimiliana Fuksasa zvao se “Više etike, manje estetike”. Tu ima svega osim arhitekture. Moj je bijenale bio o arhitekturi.
• Imate ambicioznije planove za Muzej, među kojima je i nova lokacija. Kakav je program?
- Na ovoj smo lokaciji gotovo 20 godina. Posao mi je napraviti živo mjesto, za dijalog, te proširenje muzeja i kolekcije. Imamo mnogo posjetitelja, a još tražimo mjesto za selidbu. Sada je ovdje izložba fotografija Ti  ldridgea, britanskog ilustratora koji se proslavio psihodeličnim naslovnicama iz 60-ih, ponajviše za The Beatlese. Sljedeće godine pokazat ćemo rad arhitekta Davida Chipperfielda. Nastojimo pokazati najrazličitije stvari.


 

Monday, October 24, 2011

Marine Research Center in Bali

 

M. R. C. in Bali by Solus 4



Solus 4, an architectural studio headquartered in Kittery, Maine, shared with us their proposal for the International Design Competition for a Marine Research Center in Bali, Indonesia. More images and architect’s description after the break.


The recent international design competition for a marine research center in Bali Indonesia gave firm solus4 an opportunity to study and architecturally interpret the structure of tsunami waves. The competition, sought to address the need for tsunami research and preparation in response to the devastation caused by the 2004 Indian Ocean earthquake and tsunami. The 2500 square meter Marine Research Center would be located 150 meters off shore from the of Kuta beach. It is an imposing fluid structure that seamlessly adapts to its natural aquatic environment and allows visitors and scientist to have a direct visual connection to the exterior. The program which consists of research labs, bedrooms for scientist, seawater pool, aquatic garden library and an auditorium would be distributed under and over the surface of the sea.
 
The solus4 design team sought to understand the wave dynamics and the resulting wave force patterns that are generated as tsunami waves are created and radiate out from an epicenter. The wave forces, when translated to linear patterns, inform the shapes that are integrated into the building form and result in patterns that seem to be born of the sea. Building forms are then used to respond to the programmatic requirements of the facility for both on-board scientists and the interested visitor.


In keeping with the nature of the universal ocean, the project is intended to be wholly energy efficient. Large glass-based panels form the skin – both transparent and opaque as well as embedded PV cells. The close in to shore location allows for tidal/current generators to serve the power requirements. Rainwater collection and seawater conversion systems take care of the domestic water requirements. Deeper source seawater is circulated through the skin for radiant cooling and temperature control of the overall anthropomorphic shape.
The unique shapes and programmatic requirements would serve as an icon for scientific study and tourism in this location.

Thursday, October 20, 2011

Haikou Tower - China - German Architect

Hann architekten -  HAIKOU  TOWER
German practice henn architekten has been awarded first prize for the 'haikou tower' proposal for haikou, the business district within the capital city of hainan, china. Ten towers ranging in height from 150 to 450 meters will be divided by a linear axis,
arranged to face each other in two parallel rows. The program will provide 1.5 million square meters distributed between low rise towers and increase in size culminating with two focal towers which frame a central plaza. Office towers are interconnected  with undulating podiums to incorporate commercial spaces and public courtyards with lush green areas and water features.



The large tower contains the office and hotel program which dictates a different structural system within the form to accommodate the shifting use of interior space. The need for column free areas within the office levels require a series of eight mega-columns
and substantial core to direct vertical loads to foundations and to allow long span floor plates. Large braces distribute the lateral loads from wind and earthquakes. The hotel portion located at the upper thirty levels is supported with a exposed outrigger truss
which becomes incorporated into the lobby experience. The dominant element marks the building's change in function for visitors.  Unobstructed views are maintained with minimal bracing at the perimeter glass while a sky lobby and observation deck are placed
at the pinnacle of the skyscraper. A
panel unit curtain wall contains a 'folded' module that blocks direct sunlight and solar gain. This outer skin's creases augment in acuteness at higher points on the facade, finishing at an angle measurement of 30 degrees. The top half is comprised of opaque spandrel glass with integrated photovoltaic cells to produce energy while light is introduced through the bottom portion of  transparent glass.






















elevation













project info:


client: Hainan airline group
location: Haikou, China
program: office, hotel, conference, commercial
area: 320,000 sqm
status: competition 1st prize
design team: Henn studioB
Leander Adrian, Daniel da Rocha, Martin Henn, Kaowen Ho, Markus Jacobi,
Aata Kycia, Paul Langley, Klaus Ransmayr, Max Schwitalla, Wei Sun, Xin Wang, Mu Xingyu
local partner: IPPR international engineering corporation, Beijing, Haikou

consultants: Arup, London, Shanghai